Nevješti u pisanju, ne bez osjećaja

Ostavi mi sjećanje,

da me vodi, da me tješi

kad neveseli dani dođu

da kažem sebi...neka, lijepo je bilo

Ostavi mi sjećanje

da ponosno hodam ulicom

dok plamti u meni svjest da tako voljeh

Ostavi mi sjećanje

kad mrak se spusti

i snijeg izgubi ljepotu mladosti

da se sjetim ljeta i kože

i rječi toplijih od sunca

Ostavi mi sjećanje

kad ostarim i ništa više lijepo ne bude

da gledajuću ruke svoje

ljepote se sjetim tvoje

i poželim opet strasno da te grlim

Ako odeš, čestito otiđi

ne oskrnavi mi sjećanje

Ako starost bude strašna

da slike me naše čvrsto zagrle

darujući mi vječitu ljepotu...

Krvava je ovo zemlja

Crno joj se nose kćeri

Pogledaj to čedo svoje

Mati što u zemlju gledaš

Mjesto da mu gnijezdo svijaš

Sada u taj kabur gledaš

Žalosna je priča tvoja

Krvava je zemlja ova

Još se mrtvi po njoj traže

Sveža krvca s onog brjega

Hoce opet da poteče

Prokletnici savijte se

Hoće majka da zglrili

Bezbrižnošću svoga sina

Pohlepa je ipak jača

Daj još zemlje ove svoje

Nevjerničkoj duši kletoj

Da nam jedan grumen zemlje

Ostane da srce grije

Vi bi opet pola htjeli

Prokletničke duše vaše

Spaliće vas plamen vreli!

Umorna su srca ova

Od borbe za život goli

Al znajte kad akšam padne

I ezan se prospe Bosnom

Smrznuće se nevjerničke

Duše na dan ljetni vreli!

Prevrcu se bokovima stijene

I udara talasima more

Vjetar  šumom  čežnjom huji

Rjekom plove  naše dove

Mirisne su duše

Što pominju tebe

Dok na rubu neba

Zora mirno spava

Ljepotom nas ozari

Pomiluj nas Sobom  

Dok pijemo čežnju iz imena Tvoga

i zrakom svuda Tebe osjećamo

Mirisne su duše

Što pominju tebe

Dok na rubu neba

Zora mirno spava

Ćutim i mislim molitvu

Za duše ranjene u jednom času

Za one što ih kobnim pokretom ruku

Svi bolovi zemaljski minu

Udahnem zrak i molim

Za svoje slomljene prijatelje i

njihove bolne duše

ćutim naš zajednički težak uzdah

Molim te Bože,

Ti što nas obdariš osjećajima nježnim

I pri stvaranju duše

U obilju je samilošću zaspeš

Pomozi joj da sebe samu nosi

I da ne bude joj teška sudbina njena

Molim te,Bože,

Za nas obične i tužne

Koji se sjetimo jedni dgugih

Kad se na počinak krene

Molim te Bože,

Za nas koji se straha bojimo i s' čežnjom družimo

Za nas što volimo

Molim te

I sada ćutim molitvu od straha,

Molim se...

Ali to je milost i zahvaljujem na bolu

Jer ...

Ne moli se svak za prijatelja svog

Molitva je bila u noći

I bila je hladnim jutrom

Duga i ponavljana:

Tvoj sam sužanj Bože

Podari mi onog kojeg srce voli

Za kojim duša čezne

Onog, koji će ovu ljubav prema tebi

Uvećati hiljadu puta

Onog, za kojeg će um i srce da se bori

Podari mi Bože

Sabah i mrak.

Jeziv al bez straha

Sabah mirisaše na Tebe Bože

Pokrenu se snagom Tvoje snage

List na krhkoj grani u zoru

Milost na mene prosu

Za ruku ga držim danas

Moja Radost je njegova sreća

Tuga ga moja izjeda i boli

Pogled je njegov milost tvoja što me ljubi

Ostavi ga kraj mene Bože

Od sad pa zanavek ruke da mu ljubim

Nek miriše mi duša mirom

Nek cvjeta mi srce radošću

Dva roba smo tvoja Bože

Samilost je blagodat Tvoja

I sreća zbog  koje kamen plačući jeca

Što voljeti ne može

Miriše sabah i mrak je

Hvala ti Bože

Ova je ljubav

Vjera u Tebe...

Posvećeno D. M. , čovjeku kojeg volim, novembar 2007.

Suze su moje more

I tuga je moje sunce

Čedo moje

Začeh ljubav u sebi

A oteče mi rjekom krvi

Iz utrobe i srca

Ne ljubih te čedo moje

Ne nagrliše te se ruke

I ne nagledaše te se oči

Čedo moje

Ne vidjeh te kako malo

trčiš cvjetnim poljem

ne milovah ti pramenove kose

i ne ljubih ti ruke nježne

Tupa tuga hara

Pokošeno u pupolju cvjeće

U sumrak dana vene

Zagrli me nadom čedo moje

Da sa novim svitajem dana

Zapupe pupolji novi

Suze su moje more

Da ti se ne utopim čedo moje...

Ja sam dječak sa ulice

Sviram harmoniku na ferhadiji i koža mi je modro crna

Gledam gospođe na potpeticama

I ljude sa torbama što nekud žure

Zveckaju žuti i bjeli novčići iz ruku đaka i starijih žena

u kartonsku kutiju ispred mene

Moj brat radi kod katedrale

I donosi žute novčiće

Koje daje velkom ružnom cigi kad dodjemo kući

Dobijemo po kiflu sa kremom i onda igramo klikera

Ali ljepše je kad sviram

Naveče legnem i zagrlim svoju harmoniku

Nju volim jer zbog nje mi ružni daje kiflu i hljeb

Zbog nje me veselo gledaji druge djevojčice i dječaci u prolazu

Ja sam dječak sa ulice

Imam svoju harmoniku i kartonsku kutiju

Kad porastem ja ću djeci koja sviraju na ferhadiji pored kifle dati

I čokoladu, i sok od narandže i sladoled svaki dan

Ja sam dječak sa ulice i nisam tužan

Ni kad pada kiša

Kad porastem ja ću uvjek imati svoju harmoniku

I mogu naučiti i neke druge pjesme koje će svi da vole

Ja sam dječak sa ulice

I nisam tužan

Moja si radost, oslonac i znak

Da sreća postoji sa dvoje ljudi

Da srce traži dok ne nađe duh

Vjera mi treba u tvoju ljubav u tvoju vjeru

Čežnja tvoja mi treba

Za moju čežnju za tvoju strast

Miris tvoj mi treba

Da donese spokoj da otjera strah

Duša tvoja mi treba

Da čuje moju kad tužan je dan

Stavim ti glavu na grudi

I svi se strahovi rasprše u tren

Mir i tišina kroz dušu prođu

Toplo je srcu, na sigurnom je zna

Pogled tvoj što milost zrači

I dodir tvoj što dušom greje

Kap sa tvoga čela na moja topla njedra

Tvoja sam žena i čovjek si moj

Ne mogu biti dvoje malih ljudi

Veći osim u istini toj

Pogledaj me dušo kako gordo stojim,

Da ništa nemam

Ti si moj.

Ne obradujes mi se osmjehom

I ne trazis mi pogled pogledom

Nisu ti ruke moje najljepsi dodir sto ga osjeti

Ni lice moje

Zudnjom obasuto

Tup je osjecaj

Gledati te i cekati iskra u oku da zasja

Kad smijem se i tuzna sam

A bljestase nekoc

Nisi to izrekao

A i ne moras

Rekle su rjeci

Koje zudnjom

Slova rekle nisu

I ne pitam

Sto bih pitala

Koga je briga

Sto je srce prestalo da kuca

Kad radosti duse nema